Zašto je nekim ljudima toliko teško da vole druge?
19/06/2023
Nije pretjerano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj živimo – uglavnom potpuna, djelimična – nesposobnost jednog velikog broja ljudi da vole.
Isto tako ne izgleda mi nimalo pretjerana misao da se čitavo čovječanstvo i zemlja pod njim održavaju prije svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su u stanju da vole.
Vrlo je vjerovatno da bi mnogi bili začuđeni kada bi čuli da je samo mali broj ljudi zaista sposoban da voli. Provjeravajući sami sebe, upitali bi se: zar nisu pružili toliko dokaza svoje ljubavi prema roditeljima, djeci,kolegama,poznanicima, siromašnijoj rodbini, zar nisu davali priloge unesrećenima, zar nisu pokazali ljubav prema otadžbini onda kada su je branili?
Otkrića savremene psihologije i psihopatologije o suštini ljudske prirode i skrivenim potencijalima koji iz nesvjesne psihe deluju i u osnovi upravljaju ljudskim postupcima u priličnoj su mjeri odrekla čovjeku uljepšanu predstavu koju je o sebi stvorio i za koju je vjerovao da je može trajno održati. Uostalom, dovoljno je poći već i od jednostavnog pitanja: otkud toliko zla, nesreće i nepravde u svijetu kada je većina ljudi uvjerena u ispravnost svojih postupaka, časnost svojih namjera i iskrenost svoje ljubavi?
Trebalo bi, naravno, prije svega definisati pojam ljubavi, što nije jednostavno. Izbjegavajući da odemo u krajnost pa da ljubav podižemo na nedostupan presto, „čiste, idealne, platonske ljubavi“, ili da ljubav svedemo na ljepši izraz za zadovoljavanje osnovnih nagonskih potreba, ili samo na „maskiranu sebičnost“, biće dovoljno da se poslužimo riječima mnogih stručnjaka za isto.
Zaista, kada se bolje zagledamo u ljude iz naše okoline, zapazićemo da mnogi ne vole sebe svjesno, još češće nesvjesno.Razlozi za ovakvo duboko odbijanje prihvatanja sebe mnogobrojni su. Da pomenemo samo neke: razočaranje koje su jednom priredili svojim roditeljima rušeći im sliku koju su ovi izmislili o svojoj djeci, djelovalo je depresivno prije svega na njih same; doživljeno razočaranje u idealiziranu sliku, fizičku ili psihičku, koju su o sebi ljudi stvorili, a koja nikako nije u stanju da se uklopi u realnost.
Ljudi, drugim riječima, ne vole sebe zato što su se u životu pokazali onakvim kakve sebe nisu zamislili, ili kako ih drugi nisu zamislili. Najveći broj ljudi, zatim, voli sebe narcisoidno. Ako je voljeti sebe narcisoidno, dovoljno nekom novom Narcisu, ovakva ljubav se pokazuje kao velika prepreka i njemu samom za odnose sa drugim ljudima, posebno u odnosima drugih ljudi prema njemu.
Poznato nam je da ovakav tip ljudi teško može da zavoli zato što su imali roditelje koji su im poklanjali pretjerano mnogo pažnje; zato što su doživjeli strah, realan ili umišljen, da ih roditelji nisu dovoljno voljeli ili zato što su i sami imali narcističke roditelje. Ishod u svim slučajevima isti je: pojačana ljubav prema sebi,kao I dosta uticajnih faktora.
Sebičnost ovakvih ljudi posledica je nemanja prilike da se postane individua.Treba ovom prilikom napomenuti da u toku odrastanja postoji jedna faza kada je sebičnost normalna pojava. Zato što je pojačano bavljenje sobom i pojačana naklonost prema sebi izraz borbe za samostalnost i nezavisnost, borba za svoje ja. Nažalost, ova faza kod mnogih traje čitav život.Znamo svi da život nema reprizu,svi to često jedni drugima govorimo.No krajnje vrijeme je da volimo sebe bezuslovno i da svima dajemo motiv i uslov za budjenje samih sebe.Zapamtimo da nikad ne znamo kad i koga poslednji put vidimo.Sve što pomislite i kažite,kajanje samo troši zdravlje i konačno i jednog dana smo i mi na mjestu kojeg će neko vidjeti još jednom.Vremena imamo dovoljno dok govorimo onako kako i osjećamo!
