Dobri ljudi
12/08/2022
Već neko vrijeme razmišljam na ovu temu, a pretpostavljam da je i većina vas razmišljala, ako ne često, onda bar u situacijama kada dođemo do famoznog „pa tako mi i treba kad sam toliko dobar“. Gledam ljude oko sebe i čini mi se da su suštinski svi dobri, na ovaj ili onaj način, te sam počela da razmišljam da li postoji neka definicija koja bi bila nekako opšta, generalizovana po tom pitanju. U svim kulturama, religijama i društvima posebno se cijenilo šest vrlina koje su autori nazvali temeljnim. To su: mudrost, odvažnost, humanost, pravednost, umjerenost i transcendentnost. Psihološke komponente od kojih su ove vrline sastavljene nazvali su snagama karaktera. Razmišljam kako se vjerovatno ista ta definicija razlikuje od kulture do kulture, ali sam se nekako najviše zadržala na onoj koja nas zanima, našoj. Onako kako se na našim prostorima definiše dobar čovjek, trebalo bi da ga poimamo kao humanog, empatičnog, blage naravi, strpljivog i da poštuje tuđe granice. Međutim, čini se, da su takvi ljudi sve ređi i da nam sve više nedostaju, kao da se njih sjećamo iz prošlosti, a sada kao da su skoro nestali,ipak ima ih,rijetko.
Vjerovatno na to utiču društvene okolnosti poslednjih decenija. Živimo teško, osjećamo se nesigurno i obezvrieđeno u ekonomskom i funkcionalnom smislu, te je nekako to ostavilo posledice i na našu dobrotu. Uticaj zapadnjačkih ideja nam je nekako donio povećanu dozu egocentrizma, agresivnosti i prkosa. Naši prijatelji kojih se sjećamo kao nasmijanih i razigranih ljudi su sada „u problemima“ i nemaju ni vrijeme za druženje, a kamo li da provedemo kvalitetno vrijeme sa njima. Kao da sve ove okolnosti hrane vuka koji je samotnjak umjesto onoga koji živi u zajednici. U psihologiji se ovaj fenomen naziva Lucifer efektom- i odnosi se na drastičnu promjenu ljudskog karaktera, kada se dobri ljudi, pod uticajem određene situacije, ponašaju nasilno, devijantno ili destruktivno. Izloženost određenoj socijalnoj situaciji potiskuje ranije usvojene društvene i moralne vrijednosti, što izaziva manifestaciju neprilagođenih oblika ponašanja.
Pod ovim okolnostima, ljudska dobrota u onom najprostijem obliku iznad, počinje da predstavlja slabost, umjesto vrline, te kad svedemo „psihološko računovodstvo“, nekako se „ne isplati“. Cijena koju plaćamo je otuđenost (o kojoj se sve češće priča) i depresivno raspoloženje. Sve manje dajemo i tražimo podršku što nas čini izolovanim i usamljenim.
Ako su ljudi agresivni, imaće negativan stav prema dobrim i tolerantnim osobama. Doživljavaće ih kao slabiće, zato što agresivni ljudi upravo traže osobe koje im neće uzvratiti kako bi i sebi i drugima pokazali kome je gdje mjesto. To ne znači da dobri ljudi treba da se odreknu tih vrijednosti, ali je potrebno da nauče kako da postave granice i agresivne napade dožive tako da oni ne poljuljaju njihovo samopouzdanje i ne naruše pozitivnu sliku o sebi i drugim ljudima.
Ključan pojam vezan za one ljude koji zaista pripadaju kategoriji „dobri“, jesu granice. Dobrota zahtjeva i sposobnost ne samo da razlikujemo pravdu od nepravde i dobro od lošeg nego i hrabrost da branimo svoje mišljenje čak i kada se ono razlikuje od mišljenja drugih ili kada se nekom ne dopada,tada ljudi govore o sebi najviše,mada svako treba imati svoje mišljenje (pokažu) vjerovatno naročito kada se nekom ne dopada..
– Postavlja se i pitanje da li ste zaista dobri prema onome kome pružate nezasluženu podršku. Mada će njemu prijati vaša naklonost, njom mu činite medveđu uslugu. Ignorisanjem njegove nefunkcionalnosti, vi je zapravo njegujete i ne pomažete neproduktivnom članu ekipe da shvati pravila igre. Privremenim odbacivanjem, međutim, pomogli biste mu da se uklopi i postane ravnopravan. Takođe je diskutabilno da li se može smatrati moralnim onaj koji iz bilo kog motiva, makar i sažaljenja, ne podržava prave vrijednosti i oštećuje veliki broj onih koji su dali svoj doprinos opštem dobru .
Za istinski moral i dobrotu neophodan je spoj razumjevanja za potrebe i probleme drugih, ali i prava mjera čvrstine i odlučnosti da se postave granice. U tome mogu da pomognu životne vještine, s kojima se ne rađamo, već ih moramo naučiti.Odnosno raditi na sebi.
Takođe, skrenula bih pažnju da kada ja govorim o dobrim ljudima, ne govorim o trendovskoj sluđenosti pozitivnim razmišljanjem, koje bi nekako trebalo samo po sebi da učini da se osjećamo dobro i mi i drugi oko nas. Vjerovatno ćete biti ljuti ako od nekog ne osjećate pozitivu jer ćete osjećati da se nedovoljno saosjeća sa vama. Dobra osoba vam neće reći što da radite, nego će ponuditi svoju pomoć ili bar podršku i razumevanje.Lijepa riječ I topao razgovor ne boli.
Mnogo ljudi poznajem,ali ovom prilikom moram izdvojiti velikog humanistu. Za mnoge ljude kojima je bilo potrebno,svjedočim prisustvom to je G- din Edo Mušović,za kojeg svi koji ga poznaju mogu reći apsolutno isto .
To je poenta života,jer se dobro svakako dobrim vraca,mislim da su se mnogi uvjerili u to.
