Da li misli i emocije zaista rade protiv nas

Da li misli i emocije zaista rade protiv nas ili onako kako smo ih sami naučili? Najvažnija I najsnažnija je teretana misli !
21/07/2023

Od najranijih godina, naše tijelo i um (tačnije, mozak kao organ kojim donosimo zaključke) biljeleže različita iskustva, stvarajući tako neuronske veze i hemijske reakcije u tijelu koje ostaju kao „otisak“. Kada taj otisak nastane, um i tijelo će reagovati instinktivno: vjerujući da su iskustvo i (emotivna) reakcija istiniti, ponovo će nas usmjeravati ka događajima i iskustvima koji ih potvrđuju i učvršćuju postojeće neuronske veze, jer otisak već postoji.

Kada detektujemo misao ili uvjerenje koje bismo željeli da promijenimo (ili smatramo da nam više ne koristi) – na primjer, „nisam dovoljno dobar“ – obratićemo na njega pažnju upravo sada.

Zapitaćemo se da li to „nisam dovoljno dobar“ proizilazi iz osjećaja krivice, odnosno iz neprijatnog stanja, stanja patnje (ili nam, pak, izaziva takvo raspoloženje).

Ako znamo da nam to neprijatno stanje može iskriviti realnu percepciju, uzimamo u obzir i mogućnost da je uvjerenje neistinito.

Postavićemo sebi bolje pitanje: ako nas ta misao ili uvjerenje zadržava u stanju patnje (ili ga izaziva), postoji li mogućnost da je istinito uvjerenje ono koje je suprotno trenutnom?

(Treba li napominjati da se sve navedeno ne može posmatrati crno-bijelo niti van konteksta realnih okolnosti pojedinca (karaktera, mentalnog/emotivnog sklopa i konkretne životne situacije), i da se izuzimaju stanja koja zahtijevaju kompleksniji psihološki tretman?)

Do polovine svog života, prosječna osoba već je postala hodajući spektar navika i sistema vjerovanja koje je do tada usvajala. Njeni svakodnevni izbori i doživljena iskustva (pa i reakcije na iste) većinom postaju automatizovani i predvidivi, i u najvećoj mjeri nesvjesni.

Pokušamo li da promijenimo nekonstruktivne obrasce, uglavnom to činimo isključivo na kognitivnom nivou. I to je sasvim u redu, jer kada izazovemo um da usvoji drugačiji sistem razmišljanja, on počinje da radi ono za što je fiziološki dizajniran: traži način da riješi problem, stvarajući istovremeno i nove neuronske puteve.

Međutim, postoje razlozi zašto ta promjena u međuvremenu postaje „teška“:

1. Da bi se nove neuronske veze učvrstile, novu naviku ili uvjerenje potrebno je iznova ponavljati – kao što smo ranije ponavljali staru priču koja ostaje u (pod)svijesti. Tome je potrebno najmanje 28 dana, a optimalno od 60 do 90 dana, i to samo da bi se novi neuronski putevi izgradili, jer ako ih ne koristimo oni će prirodno početi da se gase.

2. Promjena navike ili uvjerenja i na fiziološkom nivou iziskuje i više uložene energije. Kada su oni već ustaljeni, mi ih ponavljamo automatski, dok je naša mentalna i tjelesna energija usmjerena na svakodnevne izazove sa kojima se suočavamo. Izgradnja novih neuronskih puteva zahtijeva veću količinu energije, pa je umu i tijelu lakše da nas vrate na stare obrasce. Zbog toga nam je lakše i da ostanemo u zoni komfora (čak i ako nam je u njoj neprijatno), nego da uložimo neophodni napor da iz nje izađemo.

3. Za određena nekonstruktivna uvjerenja u velikoj mjeri su vezane i naše emocije. Malo smo svjesni toga koliko nam onaj emocionalni otisak otežava da ih resetujemo, jer smo određeno uvjerenje učvrstili ne samo na osnovu kognitivne percepcije nekog događaja, već i emotivne reakcije na taj događaj. Baš kao i dijete koje je osjetilo bespomoćnost „jer nešto ne umije da uradi samo“: ono će godinama kasnije pokušati da na mentalnom nivou promijeni svoje uvjerenje, ali će to i dalje činiti iz (emotivnog) stanja bespomoćnosti. Rezultat je da um i tijelo postaju potpuno zbunjeni: sa kognitivnog aspekta, mi razumijemo da je novo uvjerenje za nas korisno i svjesno ćemo početi da ga prihvatamo, ali naše tijelo (odnosno, emocije) ostaje zaglavljeno u starom obrascu. Dolazi do nesvjesnog otpora jer na emotivnom nivou ne vjerujemo da je to novo uvjerenje istinito. Iz stanja koje je potpuno suprotno onome što želimo da promijenimo, i ta promjena postaje mnogo teža.

Ovo je pitanje u kojem vam svjesno dolazi odgovor o tome kako je sve povezano- misli, um, emocije i tijelo.Ukoliko nam je to jasno nesuglasica nema.

Kako naše misli ili uvjerenja utiču na emotivne reakcije

Kada bismo celu „zbrku“ oko emocija, uma, tijela i misli i neurologije i psihologije pojednostavili do krajnjih granica, dobili bismo šablon koji bi ovako izgledao:

1. Određena misao u umu „zapaljuje“ neurone i neuronske puteve,

2. Neuroni signaliziraju proizvodnju hormona (na primjer, dopamin ako je misao prijatna, ili kortizol ako uzrokuje stres),

3. Hormoni utiču na pripadajuće im emocionalno stanje: prijatnost (dopamin), odnosno stres režim (kortizol),

4. Sve ove emocije mi zapravo osjećamo na tjelesnom nivou: ubrzan puls, povišen ili snižen krvni pritisak, pojačano znojenje i slično. Tako i tijelo postaje naš „emotivni rezervoar“.

Ili, još jednostavnije:

Um = misli

Tijelo = emocije

Rješenje bi bilo da uz osvješćivanje nekonstruktivnih uvjerenja na mentalnom nivou istovremeno adresiramo i emocije vezane za to uvjerenje. Tačnije, da pokušamo da resetujemo same emocije, dosledno se uslovljavajući da uz novo uvjerenje brišemo stari i stvaramo novi emotivni otisak.

To zahtjeva i najviše energije, vremena, kognitivnog i emocionalnog menadžmenta, jer tijelo će uporno pokušavati da nas zadrži u starom emotivnom obrascu koji nam je poznat. Sve što je novo i nepoznato um i tijelo, uslijed svoje biološke funkcije preživljavanja, doživljavaju kao prijetnju, stvarajući otpor prema promjeni.

Zato usvajanje novih navika ili promjena obrazaca većinom ne uspjeva: radimo ih odnatraške u odnosu na to kako su ih naša psiha i emocije usvajale. Pritom, ako se nalazimo u produženom stanju neprijatnosti (stres, bespomoćnost ili depresivnost) i tijelo vremenom postaje slika tih emocija: usiljeni pokreti, poguren hod i povijena leđa, u konstantnom smo grču… Ukoliko je tjelesno stanje rezultat skladištenih emocija, onda bi logično bilo pokušati resetovati emocije.Preispitati sopstvenost.Otvoriti dušu.Provjetriti dušu,kako god rekli ispravno je!

Možemo li zaista uticati na promjenu emotivnog stanja?

Samim mijenjanjem položaja tijela mi jesmo u mogućnosti da promijenimo emocije- uslovljavaju tijelo da luči određene hormone, a koji su u direktnoj vezi sa emocijama koje „proizvode“.

Zaključak bi bio da možemo ciljano trenirati da neprijatna stanja stresa, uslovno rečeno, zamijenimo drugačijim stanjima.

Ni to, naravno, nije magija koja odmah rješava problem – za to su nam, prije svega, potrebni vrijeme i doslednost (teretana misli). Ali ovo možemo testirati na sebi u roku od nekoliko minuta: ustanemo i ispravimo se koliko je moguće, podignemo ruke u vis ili ih naslonimo na kukove, zabacimo glavu i nabacimo najveći osmijeh. Zatim napravimo nekoliko krugova hodajući najsamouvjerenije što možemo – i upitamo se da li je moguće u takvom položaju nastaviti se osjećati bezvoljnim ili tužnim? Ili obrnuto: zgrčimo se i pognemo glavu, prekrstimo ruke i napravimo tužni izraz lica – da li se u tom slučaju I kako možemo osjetiti samouvjerenim i nepobjedivim?